 |
| Ulaz u višku luku |
Već krajem prošlogodišnje biciklijade koju smo izvozili po Hvaru bilo je jasno da na istoj neće stati, i da bi ovo naše malo druženje moglo izrasti u tradiciju. Nekako su se dosta brzo u uži izbor iskristalizirali Vis i Brač, od kojih je potonji prije ljeta figurirao kao izglednija opcija, uglavnom zbog blizine i jednostavnije organizacije. Međutim, malo loše vrijeme a malo obveze prisilili su nas na odgodu izleta koji je bio planiran u predsezoni, tako da smo morali pričekati kraj ljeta koje je ove godine, srećom, još duže od prethodnog, i koje nas je podarilo predivnim vremenom i upravo idealnim uvjetima. Naposlijetku, odlučili smo se ipak otići na Vis. Planiranje je započelo prije nekih mjesec dana, sa 5 – 6 potencijalnih sudionika, od kojih smo na kraju trojica – Miro, Robi i Dani – uspjeli pronaći tri slobodna dana u isto vrijeme. Ostali su ovog puta bili spriječeni, i ovim ih putem sve posebno pozdravljamo (Ivana, Vibora, i Mirana), sa željom da na sljedeću biciklijadu odemo u popunjenijem sastavu – zajedno smo ipak (naj)jači ;).
 |
| Ekipa |
Ja i Robi krenuli smo u srijedu rano ujutro autobusom do Splita, čovjeku turnuli u ruku 30 kuna za 2 bicikle. U Split smo došli dosta ranije nego nam je polazio trajekt (11:00), i prvo smo otišli kupiti karte. Imali smo u ruci faksimil kojim nam se odobrava 50% popusta koji nam je riješio Vedran Matošek iz biciklističkog kluba Timun iz Splita, ali su u Jadroliniji krivo potvrdili liniju, i, umjesto, Split – Vis, napisali da se popust odnosi na relaciju Split – Supetar :). Tetkica na šalteru ipak nije radila problem, jedan poziv i sve je bilo riješeno. Sad kad smo imali karte u rukama, otišli smo javiti se Vedranu (koji radi u Extreme Shop-u u pothodniku ispod Prime 3). Ovo je bio prvi put da čovjeka vidimo uživo, sva prijašnja komunikacija bila je e-mailom, proćakulali smo malo što planiramo, podsjetio nas je da mu ne zaboravimo poslati izvještaj s putovanja, i pričekali Danija da odemo u kupovinu namirnica prije trajekta.
 |
| Kraljičina špilja |
Na trajektu smo se dogovorili za prvi dan: proći ćemo sjevernom stranom otoka, odvojiti se na makadam za selo Oključnu, a onda pronaći put za Kraljičinu (Teutinu) špilju. Nismo nosili kartu, već smo ju uzeli, s još nešto prospekata, u TZ Vis. Vis je inače dosta brdovit otok, i nije jednostavan za bicikliranje, ponajviše zbog toga što je jako mnogo makadama u vrlo lošem stanju, naporno i za pješačenje, a kamoli za bicikl, dok je asfaltiranih puteva relativno malo. Makadam koji se izdvajao od glavne ceste Vis – Komiža bio je dosta dobar, i do Oključne smo stigli vrlo brzo. Nakon nekog vremena nabasali smo na žutu tablu s informacijama o Kraljičinoj špilji, koja je, nezgodno, postavljena točno na odvojku udesno koji ni uz najbolju volju do špilje ne vodi :). Samo selo Oključna čini zapravo par kuća, od kojih je samo jedna na makadamu, na mjestu gdje put zavija za gotovo 180 stupnjeva; u toj kući živi jedna prijazna bakica koju smo pitali za savjet, i koja nam je pokazala ne preočit put koji joj se nalazi ispod kuće, a vodi ka špilji. Ostavili smo stvari i bicikle, a ponijeli samo vodu i svjetla, jer smo se istim putem imali vratiti. Kraljičina špilja gleda na more, na nekih je 70 metara nadmorske visine, ali je do nje cijelim dužinom probijena staza koja nije preteška, a čak je kod posljednjih serpentina postavljen i konopac, koristan u slučaju navlažena tla.
 |
| Ulaz u Kraljičinu špilju |
Sama špilja je izvanredna, dugačka nekih 60 m, uglavnom se dužinom usijeca u brdo s nekoliko pokrajnjih prostorija. Nije prevlažna i nije ni prezahtjevna, nikakva posebna oprema nije potrebna. Sadržava i stalaktite i stalagmite, kao i nakupine kvarca koji svjetluca već na slabom svjetlu. Pri svojem kraju se sužava, nakon nekog vremena u toj mjeri da postaje nezgodno ići dalje, a, iako mi se, koliko sam uspio razabrati, čini da ipak završava u slijepoj ulici, u službenom opisu stoji da nije do kraja istražena, i nije nemoguće da poneki krak izvire negdje drugdje. Špilja nije bez života: puna je kukaca žućkaste i bijele boje, a u pojedinim komorama ima i nekoliko šišmiša koji, kada osjete svjetlo, izlijeću iz pokutina na vrhu špilje. Ulaz u špilju se ne naplaćuje, što i ne bi imalo smisla obzirom na zahtjevnost pristupa. Nama je za put do špilje, razgled, i povratak natrag, trebalo manje od 2 sata.
 |
| Pogled na Komižu |
Po povratku smo napunili boce vodom (još jednom hvala bakici), i nastavili istim makadamom ka Komiži. Ovo se pokazalo kao pogreška; makadam je jako loš, s nezanemarivim usponom koji završava na sv. Mihovilu na 385 m nadmorske visine. Kasnije smo tek saznali da je najbolje zapravo bilo vratiti se na glavnu cestu. Nakon podužeg guranja bicikli, došli smo do silaznog dijela, na kojem se Robiju u lanac zabio metalni dio koji podržava lanac pri mijenjaju brzina; sam dio se iskrivio, dok se jedna karika lanca dobrano olabavila. Sve to skupa značilo je da bicikl ne može ići u rikverc (manji problem), kao i da ne može mijenjati brzine (veliki problem). Put se u toj mjeri odužio da smo u Komižu stigli već s dobranim mrakom. Večerali smo u jednoj od konoba na rivi, i napravili dogovor za drugi dan, nakon čega smo otišli nekih 500 m južno u uvalu Kamenica gdje smo postavili šator.
 |
| Biševo |
U svakom smo slučaju riješili da sutradan idemo na Biševo, ali smo ja i Robi naginjali da probamo otići kajacima, jer smo čuli da ljeti često nije problem doveslati do Biševa. U razgovoru s čovjekom iz agencije dobili smo ohrabrujuće informacije: da se do Biševa može doći za ~1,5 sati, i da je prognoza bonaca. Mislili smo pokušati doći do kraja komiške vale pa procijeniti kakvo je more i je li ga moguće prijeći. Srećom, ujutro nas je Dani odgovorio i uvjerio da ipak odemo brodom, jer, čim smo prešli sredinu vale, more je postajalo primjetno uzburkano, a na nekim dijelovima kanala i s valovima od oko pola metra; možda i nije problem za Gusarce, ali je sigurno previše za nas. Brodom smo se iskrcali u uvali Mezuporat, možda pola kilometra sjeverno od Modre špilje.
 |
| Kupanje u Modroj špilji |
Špilja je inače pod koncesijom i ulaz se naplaćuje (40 kn po osobi). Oko nje je bilo u jednom trenutku 12 jedrilica koje su čekale na svoj red (čovjek imenom Toni stoji dan-noć u kajiću na ulazu :)). U Mezuporatu smo dogovorili prijevoz kajićem do špilje. Ulaz u špilju umjetno je proširen, taman dovoljan da čovjek prignut u brodiću može proći. Nakon nekoliko mračnih metara špilja zavija udesno i tu pokazuje svoju ljepotu: boja mora prelijeva se od modre do tirkizno plave jer se na kraju komore nalazi podvodni tunel kroz koji prolazi sunčeva svjetlost koja se u moru lomi i stvara plavičaste tonove. Na lijevom boku komore nalazi se još jedna prostorija koju nismo mogli vidjeti jer nam je kajić bio preširok za procijep, ali smo čuli da se u nju da ući kroz pukotinu u klisuri koja se nalazi tik iznad mora s vanjske strane. Ovo nije baš po propisima, ali pretpostavljam da i nije neki problem i da služi samo lokalcima, jer je sam ulaz dosta mračan i prvih nekoliko metara se baš tapka dok se nazre svjetlo iz “modre” komore.
 |
| Rt Gatula |
Prvotni plan bio je prespavati jedan dan na Biševu jer smo čuli da postoji udruga Zelenih koji su na otoku izgradili priležišta, ali s njima nikako nismo mogli stupiti u kontakt, a budući da smo čuli da Medvidinu špilju (mjesto gdje se nekad viđala Sredozemna medvjedica) više nije moguće vidjeti jer nema prijevoza do nje, odlučili smo da je bolje vratiti se isti dan na Vis i iskoristiti sutrašnji za istraživanje njegove jugoistočne strane, nego ga utrošiti na istraživanje unutrašnjosti Biševa. Do prijevoza natrag imali smo još dosta vremena, te smo se zaputili na sam jug Biševa, do rta Gatula. Pristup nije jednostavan, prvi dio čini uspon cestom koji nas je odbacio šjor Neno u svojem autu, koliko se sjećam, marke Puh ili tako nešto, zgodan stari džip, a potom makadam koji je ~3 km dug i dijelom prolazi kroz područje niskog raslinja gdje živi valjda 100 malih mušica u svakom metru kubnom. Pretpostavljam da im puškobrani koje se tu i tamo može vidjeti, i u kojima se zadržava voda, predstavljaju idealno mjesto za razmnožavanje. Posljednji dio puta je težak, relativno strm i po vrlo oštrom kamenju. Pristup moru je vrlo nezgodan i moguć samo na par mjesta jer su stijene oštre kao britva. Mi smo otišli skroz do rta i kanala. Na samom kraju rta moguće je relativno lako spustiti se na zapadni kraj kanala. Kanal Gatule širok je oko 2 m na svojoj zapadnoj strani a ka istoku se polagano širi; omeđen je dosta visokim liticama južnog dijela rta te hridi s druge strane. Ali, najinteresantnija stvar je da se s lijeve i desne strane kanala nalaze platforme od kamena, kao dva balkona, široke možda pola metra, koje se nalaze nekih 20 cm ispod razine mora (ne znam jesmo li bili za oseke ili plime). Na tim se platformama može bez problema stajati i hodati, i ponekad se zbilja može učiniti da čovjek hoda po površini mora. More je bilo genijalno, očekivao sam da će biti ipak malo hladnije, ne toliko zbog ionako toplog početka listopada već prije što gleda prema pučini, ali to nije bio slučaj i kupanje je bilo prava milina.
 |
| Modra špilja |
Kad smo se vratili natrag posjetili smo još jednom Modru špilju, ovaj put plivajući uz klisure do ulaza u stijeni (nekih 200 m daleko). Osvjetljenje nije bilo onako impresivno kao prvi put (najbolje je doći kad je Sunce oko zenita ili u kasno jutro), ali je svejedno osjećaj famozan.
Po povratku u Komižu sreli smo Danijeva strica, i proveli popodne u ćakuli na kavi s njim i još par mještana. Komiški govor vrlo je interesantan, kad se zalaufaju vrlo ih je teško razumjeti, i međusobno govore isključivo na taj način. Ono što sam u kratkom vremenu zamijetio jest da govore “mekše”, pomalo kao Istrani, i da počesto naglasak stavljaju na posljednji slog koji znaju i razvući po dužini. Zvuči dosta melodično, i pretpostavljam da je sadržan jak utjecaj talijanskog i, možda, sada izumrlog dalmatinskog. Robi je s pomoću čovjeka iz jedne od rent-a-bike agencija uspio popraviti biciklu, koje smo inače ostavili u Komiži dok smo bili na Biševu. Još uvijek je bio dosta ograničen, mogao je voziti samo u prvom stupnju prijenosa, ali bolje išta nego ništa. Noćili smo opet na istom mjestu, pod borovom šumom tik do plaže.
 |
| Uvala Stiniva |
Treći dan smo se lagano otputili južno, s mišlju da posjetimo što je moguće više uvala. Nedugo nakon što smo napustili Komižu naišli smo na poveće odlagalište smeća. Od mještana sam čuo da se uvijek crvene kada vode turiste tim putem, ali i da je u pripremi izmještaj smetlišta. Preskočili smo obići rt Stupišće i Titovu špilju, i zbog toga da ne bi još koji problem nastao na načetoj bicikli. Južna i jugoistočna obala Visa su ujedno i najrazvedenije, s arhipelagom otoka i hridi. Glavni cilj bio nam je uvala Stiniva, poznata plaža omeđena s dvije klisure koje se u moru primiču jedna drugoj. Put do uvale je vrlo težak, ni slučajno se ne smije ići bez tenisica, a ovdje moram spomenuti nešto što smo već par puta primijetili: karta koja se se inače tiska kao službena karta Visa i može se dobiti u turističkim uredima je užasna, strahovito neprecizna, i počesto potpuno promašena. Na istoj je ucrtan makadamski put koji vodi od lokalne ceste do Stinive, i nastavlja dalje prema istoku, ali taj put uopće ne postoji. Makadam završava u Stinivi, i jedini kopneni način za izaći iz nje je vratiti se istim putem. Prije nego smo to shvatili već smo jednim dijelom odnijeli i bicikle i opremu, koje smo onda ostavili na putu i spustili se u uvalu. Kako sam pročitao, jednom je to bila špilja čiji se krov urušio. Sada je tu plaža s većim oblucima u kojoj glas solidno odzvanja, a tik do plaže nalazi se i restoran koji uglavnom služi nautičarima. Uvale nakon Stinive, poput Male i Velike Travne i Srebrne i nisu nešto posebno, iako je vjerojatno ljepota relativna stvar; Vis je, naime, prilično stjenovit i pješčane plaže su rijetke, a za nekog tko živi na Makarskoj rivijeri malo koja pješčana plaža je bolja od one koje mu je ispred kuće. Spustili smo se u selo Rukavac, misleći možda napraviti izlet u Zelenu špilju, ali u luci nije bilo nikog, a i nama nije bilo toliko da moramo vidjeti i tu špilju koja se nalazi na otoku Ravniku, nekih 500 m od obale. Umjesto toga, zaputili smo se ka Milni tražeći plažu Zaglav. Opet spominjem kartu (urednici Mitraković, Vladušić, Žitko), na kojoj stoji da je prilaz Zaglavu makadamom iz Brgujca, što je potpuno pogrešno. Naime, plaža Zaglav nalazi se odmah ispod ceste i prije prvih kuća u Milni (dok na karti izgleda kao da je nekih pola kilometra od ceste). Sama plaža možda i jest lijepa inače, ali kada smo mi došli bila je puna smeća, a od mještana smo čuli da je tome razlog “pa gotova je sezona” :). Ipak bi bilo kulturnije da makar tu i tamo prođe komunalni redar i očisti plažu. Još smo imali dosta dobar dio dana raspoloživ pa smo odlučili otići u uvalu Stončica na sjeveroistoku otoka. Uvala je vrlo zgodna, i lako pristupačna (dio se treba pješačiti), a do plaže je ukusno uređen restorančić i teren za odbojku na pijesku. To smo nešto pojeli i popili, a na čistini omeđenoj uglavnom trstikom podigli šator.
 |
| Vis |
Spavanac je ovaj puta bio neograničen, nismo se posebno žurili jer nam je trajekt bio tek u 15:30. Ujutro smo s popili kavu s gazdom i lagano nastavili cestom za Vis. Meni se Vis svidio (Daniju je Komiža ljepša), promenada mu je dosta rascjepkana, ali zato ima krasan parkić do rive, i mlado i staro voze bicikle, i vrlo malo je (ili nimalo) novogradnje koja bi stršila iz krajolika. Tu smo se malo okupali, nešto pojeli, odmorili u parku i dočekali trajekt za doma. Na povratku nas je ispratila sva svita jedrilica, sudionica regate Mrduja koja je upravo bila u tijeku.
Galerija slika
Zahvale…
- Vedranu Medvešeku, predsjedniku biciklističkog kluba Timun iz Splita, koji nam je preko kluba osigurao 50% popusta na karte za trajekt,
- Viboru Sumiću iz planinarsko – speleološko – alpinističkog kluba Ekstrem iz Makarske (i, općenito, pozdrav svoj ekipi iz kluba), koji nam je osigurao čeona svjetla bez kojih bi istraživanje Kraljičine špilje bila nemoguća misija,
- Ivanu Galiću koji nam je posudio vodonepropusni fotoaparat – ako svojim teleskopskim vidom i pronađeš kakvu točkicu u objektivu, nisam ja kriv, zna se tko je :),
- Aniti Vidović iz Visa za korisne savjete,
- svim dobrim ljudima s Visa i Biševa koji su nam pomogli savjetom i na brojne druge načine.
Ako sam koga zaboravio, i njemu/njoj se svakako zahvaljujem! 🙂
rainalkar 